„Stalno mi se jede slatko.“

„Nakon obroka mi se spava.“

„Ne mogu smršavjeti.“

„Imam PCOS, znači li to da imam i inzulinsku rezistenciju?“

Inzulinska rezistencija posljednjih je godina postala jedan od najčešće spominjanih metaboličkih poremećaja. Istodobno, oko nje postoji mnogo pojednostavljenih informacija – posebno na društvenim mrežama.

Umor nakon jela, želja za slatkim ili teškoće s regulacijom tjelesne težine nisu sami po sebi dovoljni da bismo zaključili da osoba ima inzulinsku rezistenciju.

Štoviše, inzulinska rezistencija često nema jasne simptome. Upravo zato važni su procjena čimbenika rizika, odgovarajuća laboratorijska obrada i sagledavanje cjelokupnog metaboličkog zdravlja.

Što je inzulinska rezistencija?

Inzulin je hormon koji proizvodi gušterača. Jedna od njegovih ključnih uloga jest omogućiti stanicama da koriste glukozu iz krvi kao izvor energije.

Nakon obroka raste koncentracija glukoze u krvi. Gušterača luči inzulin, koji djeluje poput signala stanicama mišića, masnog tkiva i jetre da odgovarajuće reagiraju na dostupnu glukozu.

Kod inzulinske rezistencije stanice ne odgovaraju na inzulin onako učinkovito kako bi trebale.

Organizam to određeno vrijeme može kompenzirati povećanim lučenjem inzulina. Zbog toga vrijednost glukoze u krvi još neko vrijeme može ostati u granicama normale.

Ako s vremenom gušterača više ne uspijeva održavati potrebnu kompenzaciju, koncentracija glukoze može početi rasti. Tada se može razviti predijabetes, a kod dijela ljudi kasnije i šećerna bolest tipa 2.

Je li inzulinska rezistencija isto što i dijabetes?

Ne.

Inzulinska rezistencija, predijabetes i šećerna bolest tipa 2 povezani su, ali nisu isto stanje.

Kod inzulinske rezistencije tijelo slabije odgovara na djelovanje inzulina.

Kod predijabetesa vrijednosti glukoze već su više od normalnih, ali još ne zadovoljavaju kriterije za dijabetes.

Kod šećerne bolesti tipa 2 vrijednosti glukoze dosežu dijagnostičke kriterije za dijabetes.

Upravo zato inzulinsku rezistenciju treba promatrati u kontekstu ukupnog metaboličkog rizika, a ne kao izoliranu brojku na laboratorijskom nalazu.

Koji su simptomi inzulinske rezistencije?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja naših pacijenata.

Odgovor ponekad iznenadi:

inzulinska rezistencija često nema specifične simptome.

Osoba može godinama imati smanjenu osjetljivost na inzulin bez jasnih znakova koje može sama prepoznati.

Na internetu se inzulinskoj rezistenciji često pripisuje gotovo sve – od umora i gladi do debljanja i promjena raspoloženja.

Problem je što su takve tegobe nespecifične i mogu imati velik broj drugih uzroka.

Ako se razvije značajniji poremećaj regulacije glukoze ili dijabetes, mogu se pojaviti simptomi poput pojačane žeđi i mokrenja, pojačane gladi, umora, zamućenog vida ili učestalijih infekcija.

Zato se inzulinska rezistencija ne bi trebala samostalno dijagnosticirati prema tome kako se osjećamo nakon obroka.

Tko ima povećan rizik za inzulinsku rezistenciju?

Rizik nije jednak kod svih.

Veća vjerojatnost inzulinske rezistencije i predijabetesa povezana je s nizom čimbenika, među kojima su:

• prekomjerna tjelesna masa ili pretilost, posebno veći opseg struka
• nedovoljna tjelesna aktivnost
• obiteljska anamneza šećerne bolesti
• dob
• prethodni gestacijski dijabetes
• sindrom policističnih jajnika (PCOS)
• apneja u snu
• određeni lijekovi i zdravstvena stanja.

Inzulinska rezistencija također se često pojavljuje zajedno s drugim metaboličkim problemima, uključujući povišeni krvni tlak, poremećaje masnoća u krvi, metabolički sindrom i metaboličku masnu bolest jetre.

Inzulinska rezistencija i debljanje – što je uzrok, a što posljedica?

Odnos između tjelesne težine i inzulinske rezistencije nije jednostavan.

Prekomjerna tjelesna masa, osobito nakupljanje masnog tkiva u području abdomena, povezana je s većim rizikom razvoja inzulinske rezistencije.

Istodobno, metaboličke promjene povezane s inzulinskom rezistencijom mogu dodatno otežati regulaciju tjelesne mase.

Zato liječenje ne bi trebalo svesti na rečenicu:

„Samo trebate manje jesti.“

Kod osobe s prekomjernom tjelesnom masom potrebno je sagledati prehrambene navike, tjelesnu aktivnost, metaboličko zdravlje, san, lijekove, pridružene bolesti i druge čimbenike koji mogu utjecati na težinu.

Inzulinska rezistencija i PCOS

Sindrom policističnih jajnika (PCOS) i inzulinska rezistencija često su povezani.

PCOS nije samo ginekološki problem, već složen endokrini i metabolički poremećaj. Inzulinska rezistencija česta je kod žena s PCOS-om i može biti prisutna neovisno o tjelesnoj težini.

Žene s PCOS-om mogu imati neredovite menstruacije, poremećaje ovulacije, poteškoće sa začećem, akne, pojačanu dlakavost ili druge znakove povišenog djelovanja androgena.

PCOS je ujedno prepoznat kao čimbenik povećanog rizika za razvoj inzulinske rezistencije i predijabetesa.

Zbog toga kod PCOS-a nije dovoljno promatrati samo izgled jajnika na ultrazvuku. Važna je procjena šire hormonalne i metaboličke slike.

Kako se dijagnosticira inzulinska rezistencija?

Ovo je područje u kojem postoji mnogo pogrešnih informacija.

Ne postoji jedan univerzalni rutinski test kojim se kod svake osobe jednostavno postavlja dijagnoza inzulinske rezistencije.

Izravne metode mjerenja inzulinske osjetljivosti uglavnom se koriste u istraživačkom okruženju, a ne u svakodnevnoj kliničkoj praksi.

Liječnik zato procjenjuje širu sliku:

anamnezu, tjelesnu težinu i raspodjelu masnog tkiva, obiteljsku anamnezu, pridružene bolesti, lijekove, krvni tlak, vrijednosti glukoze i masnoća te druge relevantne parametre.

Ovisno o situaciji, mogu se raditi dodatne laboratorijske pretrage.

Glukoza natašte

Glukoza natašte pokazuje koncentraciju glukoze u krvi u trenutku mjerenja nakon odgovarajućeg razdoblja bez hrane.

Važna je za otkrivanje poremećaja regulacije glukoze, ali normalna vrijednost glukoze natašte sama po sebi ne govori sve o metabolizmu pojedine osobe.

HbA1c – „tromjesečni šećer“

HbA1c pokazuje prosječnu izloženost povišenim vrijednostima glukoze tijekom prethodnih približno tri mjeseca.

Koristi se u dijagnostici predijabetesa i dijabetesa te praćenju osoba sa šećernom bolešću.

Vrijednost HbA1c od 5,7 do 6,4 % odgovara području predijabetesa, dok vrijednost od 6,5 % ili više zadovoljava laboratorijski kriterij za dijabetes, uz odgovarajuću potvrdu dijagnoze kada je potrebna.

OGTT – oralni test opterećenja glukozom

Kod OGTT-a mjeri se odgovor organizma nakon uzimanja određene količine glukoze.

Test može otkriti poremećaj regulacije glukoze koji nije uvijek vidljiv samo iz vrijednosti glukoze natašte.

Dva sata nakon opterećenja glukozom vrijednost od 140 do 199 mg/dL (7,8–11,0 mmol/L) odgovara poremećenoj toleranciji glukoze odnosno području predijabetesa, dok vrijednost od 200 mg/dL (11,1 mmol/L) ili više ulazi u dijagnostičko područje dijabetesa.

A što je HOMA-IR?

HOMA-IR često se spominje kada se govori o inzulinskoj rezistenciji.

Izračunava se iz vrijednosti glukoze i inzulina natašte te može pružiti dodatnu informaciju o inzulinskoj osjetljivosti.

Međutim, HOMA-IR ne treba promatrati izolirano niti samostalno interpretirati prema jednoj „idealnoj“ vrijednosti pronađenoj na internetu.

Referentne vrijednosti i interpretacija mogu ovisiti o laboratorijskoj metodi i populaciji, a rezultat treba promatrati zajedno s ostalim nalazima i kliničkom slikom.

Drugim riječima:

jedan HOMA-IR rezultat nije cijela dijagnoza.

Kako se liječi inzulinska rezistencija?

Dobra vijest je da se na inzulinsku osjetljivost može značajno utjecati.

Liječenje nije isto za svaku osobu i ovisi o tjelesnoj težini, nalazima, prisutnosti predijabetesa ili dijabetesa, PCOS-u, kardiovaskularnom riziku i drugim zdravstvenim čimbenicima.

Temelj pristupa najčešće uključuje promjene životnih navika, regulaciju tjelesne težine kada je potrebna te, kod određenih pacijenata, farmakološko liječenje.

1. Prehrana kod inzulinske rezistencije

Ne postoji jedna univerzalna „dijeta za inzulinsku rezistenciju“.

Cilj nije potpuno izbaciti ugljikohidrate niti živjeti na restriktivnom režimu prehrane.

Važnija je ukupna kvaliteta prehrane.

U praksi to znači dati prednost nutritivno kvalitetnim namirnicama, izvorima vlakana, povrću, cjelovitim žitaricama, mahunarkama, kvalitetnim izvorima proteina i nezasićenih masnoća te ograničiti unos hrane i napitaka bogatih dodanim šećerima i izrazito procesirane hrane.

Plan prehrane treba prilagoditi osobi, njezinom zdravstvenom stanju i ciljevima.

2. Tjelesna aktivnost

Mišići imaju iznimno važnu ulogu u metabolizmu glukoze.

Redovita tjelesna aktivnost može poboljšati inzulinsku osjetljivost i pomoći u kontroli tjelesne težine, glukoze, krvnog tlaka i kardiovaskularnog rizika.

Ne morate odmah postati sportaš.

Kontinuitet je važniji od kratkih razdoblja intenzivnog vježbanja nakon kojih slijedi nekoliko mjeseci neaktivnosti.

Kombinacija aerobne aktivnosti i vježbi snage posebno je korisna za metaboličko zdravlje.

3. Regulacija tjelesne težine

Kod osoba s prekomjernom tjelesnom masom ili pretilošću i relativno umjeren gubitak težine može donijeti značajnu metaboličku korist.

Velika studija prevencije dijabetesa pokazala je da je kod osoba s visokim rizikom gubitak približno 5–7 % početne tjelesne težine, uz promjene životnih navika, bio povezan sa značajnim smanjenjem rizika razvoja šećerne bolesti tipa 2.

Cilj zato ne mora uvijek biti „idealna težina“.

I manja, održiva promjena može biti zdravstveno važna.

4. San također utječe na metaboličko zdravlje

Prehrana i trening nisu jedini dijelovi priče.

Dovoljno kvalitetnog sna također je dio zdravog životnog stila važnog za prevenciju i kontrolu metaboličkih poremećaja.

Ako osoba kronično spava premalo, prehrana i tjelesna aktivnost ne bi trebale biti jedine teme o kojima razgovaramo.

Posebnu pozornost zahtijeva i apneja u snu, koja je povezana s inzulinskom rezistencijom i metaboličkim rizikom.

Liječi li se inzulinska rezistencija lijekovima?

Ponekad.

Lijek nije automatski potreban svakoj osobi koja ima inzulinsku rezistenciju.

Jedan od lijekova koji se u određenim situacijama koristi je metformin. Njegova primjena ovisi o konkretnom zdravstvenom stanju i procjeni liječnika.

Podaci iz programa prevencije dijabetesa pokazali su da metformin može pomoći odgoditi razvoj šećerne bolesti tipa 2 kod određenih osoba s visokim rizikom, a posebno je izražen učinak zabilježen kod mlađih osoba, osoba s pretilošću i žena koje su prethodno imale gestacijski dijabetes.

Danas postoje i druge farmakološke mogućnosti za liječenje pretilosti, predijabetesa i šećerne bolesti tipa 2 kada za njih postoji indikacija.

Terapija se zato ne propisuje prema jednom nalazu inzulina, nego prema ukupnom metaboličkom profilu pacijenta.

Može li se inzulinska rezistencija izliječiti?

Inzulinska osjetljivost nije fiksna.

Na nju mogu utjecati tjelesna težina, količina visceralnog masnog tkiva, tjelesna aktivnost, prehrana i drugi zdravstveni čimbenici.

Kod mnogih osoba promjene životnih navika i smanjenje viška tjelesne težine mogu značajno poboljšati inzulinsku osjetljivost i smanjiti rizik razvoja predijabetesa i šećerne bolesti tipa 2.

Zato je možda preciznije govoriti o poboljšanju inzulinske osjetljivosti i smanjenju metaboličkog rizika nego obećavati da se inzulinska rezistencija jednom zauvijek „izliječi“.

Što se događa ako inzulinsku rezistenciju zanemarimo?

Kod dijela ljudi stanje može s vremenom napredovati prema predijabetesu i šećernoj bolesti tipa 2.

Inzulinska rezistencija također se često pojavljuje zajedno s drugim metaboličkim poremećajima, poput:

• povišenog krvnog tlaka
• povišenih triglicerida
• nepovoljnih vrijednosti kolesterola
• pretilosti
• metaboličkog sindroma
• metaboličke masne bolesti jetre.

Zbog toga cilj pregleda nije samo odgovoriti na pitanje:

„Imam li inzulinsku rezistenciju?“

Puno važnije pitanje je:

„Kakvo je moje metaboličko zdravlje i koliki je moj budući rizik?“

Kada se javiti endokrinologu ili dijabetologu?

Pregled ima smisla ako postoje laboratorijska odstupanja ili povećani čimbenici rizika za metaboličke bolesti.

Posebno ako imate povišenu glukozu ili HbA1c, prekomjernu tjelesnu težinu ili pretilost, PCOS, prethodni gestacijski dijabetes, metabolički sindrom ili izraženu obiteljsku sklonost šećernoj bolesti.

Pregled može biti potreban i ako unatoč promjenama životnih navika postoje značajne poteškoće s regulacijom tjelesne težine ili ako već imate više metaboličkih čimbenika rizika.

Cilj nije liječiti samo jedan laboratorijski nalaz, već procijeniti cjelokupno metaboličko zdravlje.